Povodom usvajanja Odluke o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz na posao i prijevoz s posla u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Odluka) koju je Vijeće ministara usvojilo na 111. sjednici održanoj dana 24.08.2017. godine, (Službeni glasnik BiH; broj:72/17), Upravni odbor Samostalnih sindikata državnih i policijskih službenika i zaposlenika u institucijama BiH, sudskoj vlasti i javnim ustanovama BiH (u daljnjem tekstu Reprezentativni sindikat) je na svojoj redovnoj sjednici 21.09.2017. godine, te na Vanrednoj sjednici 17.10.2017. godine razmatrao i raspravljao o zakonitosti navedene Odluke, posljedicama koje će ista proizvesti te donio odluku o upućivanuju dopisa Instituciji obdusmena za ljudska prava BiH i ustavno-pravnih komisija oba doma Parlamenta BiH sa sljedećim zahtjevima:

BOSNA I HERCEGOVINA

INSTITUCIJA OMBUDSMENA ZA LJUDSKA PRAVA BiH

Grbavička broj 4

71 000 S A R A J E V O

PREDMET: Odluka o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz na posao i  prijevoz s posla u institucijama Bosne i Hercegovine, pokretanje procedure za utvrđivanje kršenja Zakona o zabrani diskriminacije, traži se.-

Poštovani,

Povodom usvajanja Odluke o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz na posao i prijevoz s posla u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Odluka) koju je Vijeće ministara usvojilo na 111. sjednici održanoj dana 24.08.2017. godine, (Službeni glasnik BiH; broj:72/17), Upravni odbor Samostalnog sindikata državnih i policijskih službenika i zaposlenika u institucijama BiH, sudskoj vlasti i javnim ustanovama BiH (u daljnjem tekstu Reprezentativni sindikat) je na svojoj redovnoj sjednici 21.09.2017. godine, te na Vanrednoj sjednici 17.10.2017. godine razmatrao i raspravljao o zakonitosti navedene Odluke, te posljedicama koje će ista proizvesti.

Prije svega, konstatiramo da je poslodavac tokom sačinjavanja prijedloga Odluke izabrao put koji je u suprotnosti sa članom 57. stav (2) Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine čime je definisano da će Vijeće ministara BiH prilikom izrade podzakonskih akata izvršiti konsultacije sa predstavnicima reprezentativnog sindikata u institucijama Bosne i Hercegovine. Radi specifičnosti organizovanja života i rada institucija BiH, Zakonodavac nije slučajno dao potrebu usaglašavanja stavova i konsultacije sa sindikatom za kompleksna i osjetljiva pitanja naknada. U postupku prijedloga i donošenja navedene odluke reprezentativni sindikat nije nikada i ni na koji način konsultovan.

Analizom odredbi Odluke, Reprezentativni sindikat je stava i mišljenja, da je ista u suprotnosti sa odredbama člana 41. stav (1) Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine koji definiše da: „Zaposlenom u institucijama BiH pripada pravo na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla, ako u instituciji nije organiziran prevoz“.

Naime, Zakonom o plaćama zaposlenih u institucijama BiH je predviđena naknada troškova prevoza ili da se obezbjedi prevoz.

Izmjenom istog Zakona, kojim su brisane riječi „javnim prevozom“ u članu 41. Stav (1), (Službeni glasnik BiH broj 75/15), a što je također učinjeno bez konsultacije sa sindikatom, navodno je omogućen novi kriterij u načinu isplate predmetne naknade.

U ovom slučaju kriteriji dnevne i mjesečne karte (kao najnižeg oblika refundacije troškova, koji su opravdani i kao razlog najnižeg oblika troškova), zamjenjen je novim modelom-kriterijumom, udaljenošču (kilometražom) od adrese-mjesta stanovanja do adrese-mjesta rada, primjenom (množenjem) odgovarajućeg iznosa dnevne, odnosno sedmične naknade (različiti iznosi dnevne i sedmične naknade za različite kilometraže) čime se ne obezbjeđuje refundacija u realnom iznosu naknade. Zakon nije predvidio da se isplačuje dio naknade troškova prevoza, već dozvoljava isplatu najmanjih realnih troškova prevoza.

Kriterij najmanjih troškova prevoza, prema predmetnoj odluci – kilometraža, nije dobro odabran, ili u najmanju ruku nije dobro koncipiran.

Navedeni kriterij u ovoj Odluci ne obezbjeđuje realnu, pravednu i objektivnu mogućnost obračuna i naplate naknade za prevoz, a da se pri tome ne vrši povreda  Zakona o diskriminaciji.

Možemo da razumijemo da poslodavac traži način ušteda troškova i to podržavamo, ali u ovom slučaju to radi na osjetljivom mjestu, a i na pogrešan nezakonit način.

U ovom slučaju sam naziv „naknada za prevoz“, određeno je da se vrši prevoz sa nekim sredstvom na udaljenosti od mjesta stanovanja do mjesta rada. Nameće se pitanje, kojim to još oblikom prevoza, a da je najjefitiniji (koji najmanje košta) pored javnog prevoza (ili javnog gradskog prevoza ili oboje) se može doći na posao i nazad. Ako se misli na upotrebu sopstvenog vozila, u tom slučaju se  nezakonito uslovljava da zaposleni mora imati i voziti sopstveni automobil.

Primjenom novousvojene odluke o prevozu, i propisanim načinom obračuna i isplate predmetne naknade stvorit će se diskriminacija zaposlenih po mjestu prebivališta, posebno za gradsko područje gdje se koristi javni gradski prevoz, te su takođe stvorene i kategorije zaposlenih koje ni teoretski, bez obzira na sredstvo prevoza, ne mogu ostvariti iznos naknade za prevoz u stvarnom iznosu troškova za isti (misli se da ne mogu ostvariti ni najniži refundirani iznos mjesečne karte).

Ovakav način obračuna propisanog Odlukom  predstavlja čisti oblik diskriminacije.

Odredbom člana 3 stav (3) Odluke je propisan određeni limit, odnosno da “visina mjesečne naknade prijevoza na posao i prijevoza sa posla koja se isplaćuje zaposlenom ne može biti veća od 300,00 KM”. U praktičnom smislu, zaposleni u institucijama BiH koji imaju pravo na sedmične naknade će imati pravo ostvarivanja naknade troškova za prijevoz samo do 251 kilometar dok svi oni zaposleni čije je mjesto prebivališta udaljeno od mjesta rada 252 i više kilometara neće biti u mogućnosti ostvariti naknadu za tu razliku. Na taj način su svi zaposleni koji dolaze iz regija Bosne i Hercegovine koje su udaljene od mjesta rada 252 i više kilometara neupitno stavljeni u neravnopravan i diskriminirajući položaj u odnosu na druge.

Ovakav način obračuna propisanog Odlukom  predstavlja čisti oblik diskriminacije.

Također, u budućnosti navedeno može proizvesti stvaranje ozbiljnog narušavanja omjera regionalne zastupljenosti  zaposlenih u institucijama BiH.

Navedena odredba Odluke stavlja u neravnopravan položaj i sve zaposlene koji ostvaruju pravo na dnevne karte, a čije je mjesto prebivališta udaljeno od mjesta rada u rasponu od 48 do 80 kilometara. Naime, limitom od 300,00 KM kao maksimalnim iznosom naknade te kumulativnom analizom visine dnevnih naknada utvrđenih u Tabeli 1. koje su u rasponu od 48 do 80 kilometara se dolazi do zaključka da je pravo na dnevnu kartu definirano u članu 3. stav (1) alineja (a) Odluke fiktivno postavljeno na 80 kilometara. Dosljednjom primjenom Odluke, identičan mjesečni iznos naknade za troškove će dobiti 2 (dva) zaposlena u institucijama BiH kod kojih je kod jednog zaposlenog mjesto prebivališta udaljeno 47 kilometara, a kod drugog zaposlenog mjesto prebivališta udaljeno 80 kilometara od mjesta rada iako drugi zaposleni mjesečno putuje 1452 kilometra više od prvog (33 – razlika u kilometrima * 2 – oba pravca putovanja * 22 – broj radnih dana). Iz prethodno navedenog je evidentan diskiminirajući odnosno neravnopravan položaj navedene kategorije zaposlenih.

Odredba člana 5. stav (5) Odluke o prevozu je sporna i primjena propisane najkraće relacije putovanja prema kojoj se za utvrđivanje udaljenosti mjesta rada od mjesta prebivališta uposlenog koristi najkraća saobraćajna putna komunikacija na navedenoj relaciji, a da se pri tome nisu predvidjeli troškovi autoputa koji nastaju korištenjem najkraće moguće relacije, te nepostojanje direktnih prevozničkih linija na tim relacijama, čime se isto tako uslovljava da zaposleni mora imati i voziti sopstveni automobil da bi ispoštovao navedenu relaciju.

Ovakvi životni primjeri koji nisu jedini, govore u prilog tome da se ovoj materiji nije pristupilo sa dovoljno potrebne pažnje, čime bi bile izbjegnute mnoge ne logičnosti.

Navedenim načinom obračuna se pravi povlašten i diskriminirajuči odnos među zaposlenim u institucijama BiH.

U vezi sa svim gore navedenim, Reprezentativni sindikat je stava i mišljenja da je predmetna odluka o prevozu protuzakonita u svom sadržaju i u suprotnosti sa Ustavom BiH kao najvišim pravnim i političkim aktom, kao i u suprotnosti sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda, te Zakonom o zabrani diskriminacije koji neposredno propisuju, afirmišu i promovišu načelo jednakosti prema svim građanima, te izričito propisuju zabranu diskriminacije po bilo kom osnovu.

Obrazlažući nedopustiv, neravnopravan i diskriminirajući odnos različitim kategorijama zaposlenih u institucijama BiH koji proizilazi iz navedene odluke, Reprezentativni sindikat smatra opravdanim i svrsishodnim da se preduzmu hitne i energične aktivnosti na planu iniciranja zakonom propisane procedure u cilju otklanjanja postojećih anomalija odnosno usklađivanje i harmoniziranje podzakonskih akata, poštujući osnovna ljudska prava i slobode svakog uposlenog kao i načelo jednakosti prilikom utvrđivanja visine naknade troškova (dnevne i sedmične) u svakom pojedinačnom slučaju.

S tim u vezi, tražimo da utvrdite da li je navedenom odlukom prekršen Zakon o plaćama i naknadama u institucijama BiH, Zakon o zabrani diskriminacije BiH, te da po eventualnom utvrđivanju povrede Zakona, pokrenete odgovarajuće aktivnosti iz Vaše nadležnosti kako bi se spriječila nezakonita implementacija predmetne odluke.

Takođe Vas obavještavamo, da je Reprezentativni sindikat zatražio od nadležnih komisija Parlamentarne skupštine BiH da razmotre navedenu Odluku, te pokrenu odgovarajuću proceduru u skladu sa Poslovnicima o radu Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarene skupštine BiH.

Posebnim dopisom broj: 30-50-78 od 13.10.2017.godine, je od Vijeća ministara BiH zatraženo stavljanje van snage primjena Odluke, navodeći gornje razloge, te naknadno prilgođavanje obračuna visine naknade za prevoz uz konsultacije sa Reprezentativnim sindikatom u skladu sa članom 57. stav (2)  Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, a vođeni univerzalnim principima objektivnosti odnosno na način da svaki zaposleni, bez obzira na sredstvo prevoza, ostvari pravo na iznos naknade troškova za prevoz ekvivalentan stvarnom iznosu troškova za prevoz.

Do danas, Reprezentativni sindikat nije dobio nikakav zvaničan stav ni odgovor od Vijeća Ministara, čime se pokušava diskriminisati i umanjiti pravo, uloga i značaj sindikata u zaštiti prava zaposlenih.

S poštovanjem,

 


 

USTAVNO-PRAVNA KOMISIJA PREDSTAVNIČKOG DOMA

n/r predsjednika Komisije gospodina Arnaut Damira

n/r prvog zamjenika predsjedavajućeg gospođice Pandurević Aleksandre

n/r drugog zamjenika predsjedavajućeg gospodina Lovrinović Nikole

 

- USTAVNO PRAVNA KOMISIJA DOMA NARODA

n/r predsjednika Komisije gospodina Genjac Halida

n/r prvog zamjenika predsjedavajućeg gospodina Čolak Bariše

n/r drugog zamjenika predsjedavajućeg gospodina Nović Sredoja

PREDMET: Odluka o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz na posao i  prijevoz s posla u institucijama Bosne i Hercegovine, pokretanje procedure u skladu sa Poslovnicima o radu Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarene skupštine BiH , traži se.-

 

Poštovani,

Povodom usvajanja Odluke o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prijevoz na posao i prijevoz s posla u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Odluka) koju je Vijeće ministara usvojilo na 111. sjednici održanoj dana 24.08.2017. godine, (Službeni glasnik BiH; broj:72/17), Upravni odbor Samostalnog sindikata državnih i policijskih službenika i zaposlenika u institucijama BiH, sudskoj vlasti i javnim ustanovama BiH (u daljnjem tekstu Reprezentativni sindikat) je na svojoj redovnoj sjednici 21.09.2017. godine, te na Vanrednoj sjednici 17.10.2017. godine razmatrao i raspravljao o zakonitosti navedene Odluke, te posljedicama koje će ista proizvesti.

Prije svega, konstatiramo da je poslodavac tokom sačinjavanja prijedloga Odluke izabrao put koji je u suprotnosti sa članom 57. stav (2) Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine čime je definisano da će Vijeće ministara BiH prilikom izrade podzakonskih akata izvršiti konsultacije sa predstavnicima reprezentativnog sindikata u institucijama Bosne i Hercegovine. Radi specifičnosti organizovanja života i rada institucija BiH, Zakonodavac nije slučajno dao potrebu usaglašavanja stavova i konsultacije sa sindikatom za kompleksna i osjetljiva pitanja naknada. U postupku prijedloga i donošenja navedene odluke reprezentativni sindikat nije nikada i ni na koji način konsultovan.

Analizom odredbi Odluke, Reprezentativni sindikat je stava i mišljenja, da je ista u suprotnosti sa odredbama člana 41. stav (1) Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine koji definiše da: „Zaposlenom u institucijama BiH pripada pravo na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla, ako u instituciji nije organiziran prevoz“.

Naime, Zakonom o plaćama zaposlenih u institucijama BiH je predviđena naknada troškova prevoza ili da se obezbjedi prevoz.

Izmjenom istog Zakona, kojim su brisane riječi „javnim prevozom“ u članu 41. Stav (1), (Službeni glasnik BiH broj 75/15), a što je također učinjeno bez konsultacije sa sindikatom, navodno je omogućen novi kriterij u načinu isplate predmetne naknade.

U ovom slučaju kriteriji dnevne i mjesečne karte (kao najnižeg oblika refundacije troškova, koji su opravdani i kao razlog najnižeg oblika troškova), zamjenjen je novim modelom-kriterijumom, udaljenošču (kilometražom) od adrese-mjesta stanovanja do adrese-mjesta rada, primjenom (množenjem) odgovarajućeg iznosa dnevne, odnosno sedmične naknade (različiti iznosi dnevne i sedmične naknade za različite kilometraže) čime se ne obezbjeđuje refundacija u realnom iznosu naknade. Zakon nije predvidio da se isplačuje dio naknade troškova prevoza, već dozvoljava isplatu najmanjih realnih troškova prevoza.

Kriterij najmanjih troškova prevoza, prema predmetnoj odluci – kilometraža, nije dobro odabran, ili u najmanju ruku nije dobro koncipiran.

Navedeni kriterij u ovoj Odluci ne obezbjeđuje realnu, pravednu i objektivnu mogućnost obračuna i naplate naknade za prevoz, a da se pri tome ne vrši povreda  Zakona o diskriminaciji.

Možemo da razumijemo da poslodavac traži način ušteda troškova i to podržavamo, ali u ovom slučaju to radi na osjetljivom mjestu, a i na pogrešan nezakonit način.

U ovom slučaju sam naziv „naknada za prevoz“, određeno je da se vrši prevoz sa nekim sredstvom na udaljenosti od mjesta stanovanja do mjesta rada. Nameće se pitanje, kojim to još oblikom prevoza, a da je najjefitiniji (koji najmanje košta) pored javnog prevoza (ili javnog gradskog prevoza ili oboje) se može doći na posao i nazad. Ako se misli na upotrebu sopstvenog vozila, u tom slučaju se  nezakonito uslovljava da zaposleni mora imati i voziti sopstveni automobil.

Primjenom novousvojene odluke o prevozu, i propisanim načinom obračuna i isplate predmetne naknade stvorit će se diskriminacija zaposlenih po mjestu prebivališta, posebno za gradsko područje gdje se koristi javni gradski prevoz, te su takođe stvorene i kategorije zaposlenih koje ni teoretski, bez obzira na sredstvo prevoza, ne mogu ostvariti iznos naknade za prevoz u stvarnom iznosu troškova za isti (misli se da ne mogu ostvariti ni najniži refundirani iznos mjesečne karte).

Ovakav način obračuna propisanog Odlukom  predstavlja čisti oblik diskriminacije.

Odredbom člana 3 stav (3) Odluke je propisan određeni limit, odnosno da “visina mjesečne naknade prijevoza na posao i prijevoza sa posla koja se isplaćuje zaposlenom ne može biti veća od 300,00 KM”. U praktičnom smislu, zaposleni u institucijama BiH koji imaju pravo na sedmične naknade će imati pravo ostvarivanja naknade troškova za prijevoz samo do 251 kilometar dok svi oni zaposleni čije je mjesto prebivališta udaljeno od mjesta rada 252 i više kilometara neće biti u mogućnosti ostvariti naknadu za tu razliku. Na taj način su svi zaposleni koji dolaze iz regija Bosne i Hercegovine koje su udaljene od mjesta rada 252 i više kilometara neupitno stavljeni u neravnopravan i diskriminirajući položaj u odnosu na druge.

Ovakav način obračuna propisanog Odlukom  predstavlja čisti oblik diskriminacije.

Također, u budućnosti navedeno može proizvesti stvaranje ozbiljnog narušavanja omjera regionalne zastupljenosti  zaposlenih u institucijama BiH.

Navedena odredba Odluke stavlja u neravnopravan položaj i sve zaposlene koji ostvaruju pravo na dnevne karte, a čije je mjesto prebivališta udaljeno od mjesta rada u rasponu od 48 do 80 kilometara. Naime, limitom od 300,00 KM kao maksimalnim iznosom naknade te kumulativnom analizom visine dnevnih naknada utvrđenih u Tabeli 1. koje su u rasponu od 48 do 80 kilometara se dolazi do zaključka da je pravo na dnevnu kartu definirano u članu 3. stav (1) alineja (a) Odluke fiktivno postavljeno na 80 kilometara. Dosljednjom primjenom Odluke, identičan mjesečni iznos naknade za troškove će dobiti 2 (dva) zaposlena u institucijama BiH kod kojih je kod jednog zaposlenog mjesto prebivališta udaljeno 47 kilometara, a kod drugog zaposlenog mjesto prebivališta udaljeno 80 kilometara od mjesta rada iako drugi zaposleni mjesečno putuje 1452 kilometra više od prvog (33 – razlika u kilometrima * 2 – oba pravca putovanja * 22 – broj radnih dana). Iz prethodno navedenog je evidentan diskiminirajući odnosno neravnopravan položaj navedene kategorije zaposlenih.

Odredba člana 5. stav (5) Odluke o prevozu je sporna i primjena propisane najkraće relacije putovanja prema kojoj se za utvrđivanje udaljenosti mjesta rada od mjesta prebivališta uposlenog koristi najkraća saobraćajna putna komunikacija na navedenoj relaciji, a da se pri tome nisu predvidjeli troškovi autoputa koji nastaju korištenjem najkraće moguće relacije, te nepostojanje direktnih prevozničkih linija na tim relacijama, čime se isto tako uslovljava da zaposleni mora imati i voziti sopstveni automobil da bi ispoštovao navedenu relaciju.

Ovakvi životni primjeri koji nisu jedini, govore u prilog tome da se ovoj materiji nije pristupilo sa dovoljno potrebne pažnje, čime bi bile izbjegnute mnoge ne logičnosti.

Navedenienim načinom obračuna se pravi povlašten i diskriminirajuči odnos među zaposlenim u institucijama BiH.

U vezi sa svim gore navedenim, Reprezentativni sindikat je stava i mišljenja da je predmetna odluka o prevozu protuzakonita u svom sadržaju i u suprotnosti sa Ustavom BiH kao najvišim pravnim i političkim aktom, kao i u suprotnosti sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda, te Zakonom o zabrani diskriminacije koji neposredno propisuju, afirmišu i promovišu načelo jednakosti prema svim građanima, te izričito propisuju zabranu diskriminacije po bilo kom osnovu.

Obrazlažući nedopustiv, neravnopravan i diskriminirajući odnos različitim kategorijama zaposlenih u institucijama BiH koji proizilazi iz navedene odluke, Reprezentativni sindikat smatra opravdanim i svrsishodnim da se preduzmu hitne i energične aktivnosti na planu iniciranja zakonom propisane procedure u cilju otklanjanja postojećih anomalija odnosno usklađivanje i harmoniziranje podzakonskih akata, poštujući osnovna ljudska prava i slobode svakog uposlenog kao i načelo jednakosti prilikom utvrđivanja visine naknade troškova (dnevne i sedmične) u svakom pojedinačnom slučaju.

S tim u vezi, tražimo da razmotrite Odluku, da li je navedenom odlukom prekršen Zakon o plaćama i naknadama u institucijama BiH te da pokrenute odgovarajuce procedure u skladu sa Poslovnicima o radu Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamentarene skupštine BiH kako bi se spriječila nezakonita implementacija predmetne odluke.

Takođe Vas obavještavamo, da je Reprezentativni sindikat zatražio od Institucije obdusmena za zastitu ljudskih prava BiH komisija da razmotre navedenu Odluku, te pokrene odgovarajuću proceduru utvrdjivanja krsenja Zakona o zabrani diskriminacije.

Posebnim dopisom broj: 30-50-78 od 13.10.2017.godine, je od Vijeća ministara BiH zatraženo stavljanje van snage primjena Odluke, navodeći gornje razloge, te naknadno prilagođavanje obračuna visine naknade za prevoz uz konsultacije sa Reprezentativnim sindikatom u skladu sa članom 57. stav (2)  Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, a vođeni univerzalnim principima objektivnosti odnosno na način da svaki zaposleni, bez obzira na sredstvo prevoza, ostvari pravo na iznos naknade troškova za prevoz ekvivalentan stvarnom iznosu troškova za prevoz.

Do danas, Reprezentativni sindikat nije dobio nikakav zvaničan stav ni odgovor od Vijeća Ministara, čime se pokušava diskriminisati i umanjiti pravo, uloga i značaj sindikata u zaštiti prava zaposlenih.

S poštovanjem,